7%
10.09.2008., srijeda
Pa poooo lojtrici gor pa po lojtrici dol...
|
Zivot je generalno bio dobar. U mom slucaju to znaci da je zena koja je zasluzna za preko 66% mojih psihoza i poremecaja dovoljno daleko od mene da mi se ne prijeti posjetama i da je cijena poziva previsoka da bi mi se uplitala u zivot. No svemu dodje kraj, pa tako i ovome, i Njena Kriticnost se odlucila vratiti nazad u lijepu nasu (ili vrucu nasu, ili ugovnimadogrla nasu, kako vam drago. Ionako mi je svejedno, imam pametnijih stvari na pameti. Nedostatak antipsihotika pod jedan). I naravno da je sad, nakon nekoliko GODINA odlucila da ce poslusati moj savjet i putovati nazad avionom, umjesto autobusom, kao i dosad. Pa sam ja morala traziti veze vlakom od Budimpeste do Zagreba. Pa se predomislila i odlucila da ce ipak ici autobusom. To je bilo prosli tjedan. Danas me zove da se opet predomislila, da su njena cimerica i ona uspjele naci neku pristojnu cijenu avionske karte, ali da ja sad moram pronaci vezu autobusom ili vlakom do sat vremena udaljene ville Psihoza u kojoj ona redovito odsjeda (a koju navodno ja posjedujem, barem na papiru). naravno da stize u neko bezbozno vrijeme noci kad ne samo da nema veza autobusom ni vlakom nego se cak i serijski ubojice zamataju doma u tople dekice i citaju price za laku noc. I naravno da se od mene ocekuje pozvati je u svoj ugodni mali i iznimno kaoticni brlog. Sto sam i napravila. I odmah se pocela zivcirati. Jer je ona rekla.- puno hvala ako treba spavat cu ja na podu (na sto sam ja protisnula da imamo sasvim dobar kauc i cistu posteljinu, i da obecajem da se nitko od ukucana nije uneredio po njemu jos niti jednom). A ja znam da ce me vec dan nakon nazvati (ako nece vec odmah poceti s litanijom) i napomenuti mi da sam potpuno nesposobna kucanica. I da kako mogu tako zivjeti. Jer villa Psihoza je naravno uvijek sterilna. Cak je i ona pudla savrseno cista i namirisana (a jedan pogled na tu pudlu i nacine na koje mi je zagorcavala zivot dok sam jos bila prisiljena tamo zivjeti je dovoljna da me pocnu svrbiti nozni prsti i neugodno se meskoljiti a ja pocnem sanjariti o svojim martama s celicnim vrhom i pitati se koliko sile bi trebalo da je lansiram barem preko ograde. volim pse. ali ne tu pudlu). I naravno da bih se onda opet posvadjala s njom. jer se uvijek posvadjamo. Jer ja dam da me nazivcira. I onda je mrzovoljni i tek probudjeni Gamer pitao da kad ona tocno dolazi. Na sto sam ja rekla- za mjesec dana. Pa je on rekao da cemo je jednostavno odvesti do ville Psihoza, ljupko ne napominjuci da to radi samo zato da izbjegne moje histericno ciscenje kuce tjedan dana prije njenog dolaska. Jesam li jedina koja dobiva takve ispade zbog obiteljskih posjeta? No doduse, obecala mi je da ce doci i odvesti me u shopping jedan dan. Tog me jos vise strah. U ostalim vijestima- Dino Dvornik je pokojni. Pitam se koliko blogera bloga o njemu samo zato da bi zavrsili na naslovnici. People die, get over yourselves. |
25.08.2008., ponedjeljak
I hate it here!
|
Spider Jerusalem to koristi kao naslov za svoju kolumnu, a buduci da se i ja osjećam poprilično... neveselo, mislim da je poprilično prikladno koristiti njegove riječi. Hmh, kako najbolje ovo početi? Sve je krenulo s amniocentezom, i redovnim čekanjem od 4 tjedna na rezultate. Za one koji ne znaju, amnio je ponešto bolna, a koristi se za izvlačenje plodne vode koja se onda analizira da bi se utvrdilo ima li fetus downov sindrom ili ne. I kao što rekoh, na rezultat se čeka 4 tjedna. Ja sam na njega čekala 5 i pol. Zašto? Nitko mi ne može reći. I kad je došao rekli su mi- A nije super ali ništa zbog čega mi obavljamo prekide trudnoće. "Mi" su u ovom slučaju hrvatski liječnici. I treba li napomenuti da je iz nekog razloga rezultat testa stigao taman kako je istekao zakonski rok u kojem mogu prekinuti trudnoću u RH? Nakon prvotnog šoka smo Gamer i ja otišli na savjetovanja s još nekoliko liječnika i genetičara, koji su nam objasnili točno što taj "ne baš savršen" rezultat znači. A značio je puno tog lošeg. Jer naravno, koga briga za dijete koje će se čitav život morati nositi s bolešću koja bi mu napadala i tijelo i um (ne, nije Downov sindrom)? Glavno da nam se digne natalitet. Na svu sreću jedna susjedna nam zemlja ima puno objektivniji pogled na čitavu situaciju, i njihov etički odbor mi je bez dvoumljenja odobrio prekid trudnoće. O neusporedivo boljem odnosu prema pacijentima neću ni počinjati. I hate it here! Je li još ikog briga za moje mišljenje? Je li ikome palo na pamet da bih možda JA željela donijeti odluku o prekidu ili nastavku trudnoće? Ostavljena sam bez ikakvog izbora, dovedena pred gotov čin, i da nije bilo Gamera i ostale obitelji, što bi na kraju bilo? Nadobudne i mlade majke na jednom našem forumu o majčinstvu su sve jednoglasno zakokodakale da bi one zadržale dijete s takvom dijagnozom, bez trenutka razmišljanja. Pa nije to Downov sindrom, a čak i da je, beba je beba! No naravno, niti jedna od njih nije dobila tu dijagnozu, zar ne? Niti jedna nije stala na tren razmisliti o tome kakav bi život to dijete imalo, koliko bi patilo i što bi mu sve prolazilo kroz glavu. Nemoguće je djetetu od 10 godina objasniti zašto mora na invazivne terapije, ili dječaku na pragu muškosti objasniti što ga čeka u idućih 10 godina, i da mu se posljednjih 15-18 godina lagalo o tome što je i tko je. Kako pripremiti dijete na to da će umrijeti prije drugih i da će po svoj prilici zadnjih par godina provesti na kemoterapijama i antipsihoticima? Ali naravno, koga briga za to dijete? Glavno da nas ima više, glavno da se postane majka, svetica i mučenica, zar ne? Jer majke s bolesnom djecom su prave mučenice, i svi im se dive, njihovoj požrtvovnosti i brizi... Odbijam tu ulogu! Nisam mučenica, i odbijam uništiti život nečemu što još i nije pravo biće samo zato da bih ispunila svoje majčinske nagone. Samo zato da bi mi se svijet divio i sažalijevao me... Dugo sam razmišljala o tome objaviti li svoju priču ili ne, no nanadam se da će ovo možda pročitati netko tko se nalazi u sličnoj situaciji, ili da će koja buduća majka razmisliti prvo o djetetu i životu koje će to dijete jednom imati, a ne samo svojem majčinstvu. U zadnjih 6 tjedana sam prošla kroz tugu i bijes i odlučnost, kroz osjećaje bespomoćnosti i na trenutke gotovo očaja, kad mi se činilo da nema nade i da ću biti prisiljena donijeti na svijet nešto toliko nesretno. Ne bih željela da itko prolazi kroz to kroz što ja još uvijek prolazim, i nadam se da neće. I hate it here... |
26.06.2008., četvrtak
Nek mi samo jos netko proba reci....
|
... nesto o tome da trudnice imaju posvecen status u nasem drustvu! Nesretnim slucajem sam se danas nasla u centru cekajuci tramvaj. Kad je konacno dosao, i ja pokusala uci u njega, copor gerijatricarki me doslovce pregazio tom silinom da sam ostala bez cipele (ne salim se ni najmanje ovdje), a o tome da bi se netko od nase ljubazne gospode ili mladjih zena ustao nekome tko ocito ima poveci trbuh, dok je vani naravno vec +30 nije bilo ni rijeci. Da se razumijemo, ne ocekujem ja sad crveni tepih kad god stupim nogom izvan kuce, i na svu srecu jedna sam od onih koje ipak s manje poteskoca nose svoje "cedo pod srcem" (da koristim najgluplji moguci izraz), pa mogu prostajati tih nekoliko stanica, ali doista me zivo zanima odakle uopce ikome IDEJA da se netko ustaje trudnicama u tramvaju, da ih se tretira iole bolje nego bilo kog drugog na cesti, kog samo sto ne sutamo nogom ako se dovoljno brzo ne penje u tramvaj. Ili u ovom slucaju guramo stapom i stajemo na noge. Molim vas dokaze! Datume! Fotografije! Potpise! Vjerodostojna svjedocanstva! Urbane legende! Ma bilo sto, samo hocu vidjeti ili cuti da je JEDNOM netko propustio trudnicu u redu na blagajni (a ne se jos progurao ispred nje, kao sto se meni dogodilo u King's crossu na blagajni za TRUDNICE i INVALIDE gdje je neki gerijatricar mrtav hladan stao ispred mene dok sam ja vec stavljala robu na pokretnu traku i izjavio da- on samo ima sladoled!) ili joj prepustio svoje mjesto u tramvaju! I jos neka me netko nazove cudnom jer mrzim izlaziti iz kuce.... |
23.06.2008., ponedjeljak
Ledeni caj i trudnicko cendranje o ocevima
|
Natjeram Gamera u subotu poslijepodne da me odvede na ledeni caj u kafic tocno ispod naseg stana, i usput pokupimo Jutarnji. I dok ja listam onaj glupi Gloria In i pitam se koja zena u lijepoj nam nasoj moze iskasljati 800 kn za badic ili tisucu za cajnik, a o 200 kn za neku kremicu da ni ne pricamo, Gamer promrmlja kako ce mi Jutarnji biti zabavniji, jer ne samo da ima prostituciju (a to je podbadanje oko rasprave koju smo imali prije nekoliko dana o tome sto su geishe zapravo, i jos se nismo nasli na nekom zajednickom terenu), i maloljetnu trudnocu. I dok sam clanak o prostituciji prokomentirala samo sa tim kako su bome jeftine te zene, narocito kad pogledas koliko treba novca potrositi samo zato da bi, navodno, bile lijepe i blistave i tako to (a naravno da je njima izgled jos puno vazniji), na clanak o maloljetnim americkim trudnicama sam se prvo zagrcnula svojim ledenim zelenim cajem s mentom, onda prevrnula ocima, pa se lagano zahihotala. Jao glupave li djece! Kao i gotvo svaka skola i/ili razred, i moj je jos prije ohoho godina imao svoju trudnicu. Sto ces, omaklo se, i ona je odlucila ( iz razloga koji meni nisu niti poznati niti zelim o njima nagadjati) da ce dijete zadrzati. i nije jo bilo, naravno, lako. kome bi bilo. Narocito kad je uz jutarnje mucnine jos morala ici u skolu, i trpjeti satima na neudobnim stolicama. I to sve do kraja trudnoce.Jer, barem koliko se ja sjecam, u srednjim skolama nema porodiljnog. Ili kako se to vec zove. A nije bash ni da su koristile mozak previse, ili slusale svoju kolegicu koja im je govorila da to bash i nije tako blistavo kako se njima cini, makar su bebe slatke. Da, slatke su, dok ne pocnu puniti pelene, zavijati na citav svijet bez nekog posebnog razloga i sliniti i pljuckati po svemu sto im je u dohvatu. Kakvog li veselja! A to je tek nastavak svega onog sto ih ceka i prije samog porodjaja. No, barem imaju i jaslice u skoli... Ova jadnica s kojom sam ja isla u razred to nazalost nije imala. Sad bih ja tu jos i pocela dalje propovijedati o idiokraciji i tome kako ce nam svijet preuzeti kreteni jer su im i roditelji kreteni koji se samo razmnozavaju i ne misle na posljedice, ali nesto sto je Regina Elena napisala u svom blogu mi je skrenulo paznju na drugi trak. Ocevi. Gamer nikako da se navikne na tu buducu ulogu, jednako kao sto se ni ja nikako ne mogu naviknuti na to da ce me nesto malo slinavo i puzavo zvati mama i da ce mi to biti divno krasno i supergenijalno i najveci domet inteligencije covjecanstva, i da cu biti spremna dati tom puzavcu nobelovu nagradu samo ako pojede spinat.. (ok, dobro, ovo zadnje mozda i nije toliko nezamislivo. Na kraju krajeva, opce su proslave u kuci kad uspijem Gamera natjerati da pojede nesto od mrskog mu povrca- a to ukljucuje sve od cega se ne moze napraviti salata ili nije kiseljeno) Ali pitam se doista jesu li nam ocevi sad samo donatori genetskog materijala, i jesu li doista postavljeni iza tih rastucih majcinskih trbuha? Dobrim dijelom i jesu. Ako nisu potpuno izostavljeni, onda su svedeni na neki rub, gdje glume butlere i vozace, odgovaraju na pitanja o tome- a kako je buduca majka, ili nesto jednako tako besmisleno vezano uz zenku, budu zrtve iskaljivanja za sve hormonalne nestabilnosti koje trudnice prolaze, i na kraju cak i nemaju sto reci u vecini toga. U prvim nadobudnim danima trudnoce sam razmisljala o tome da bih bash i mogla uzeti neku knjigu o trudnoci, da znam sto me ceka, sto je normalno a sto ne. I sretno ucupkavsi u Algoritam (sretno cupkanje je prestalo kojih dva tjedna kasnije, i jos nije pocelo opet. Graditi milijune i milijune stanica svaki dan umara, vjerovali ili ne), pocela sam traziti neku knjigu koja bi odgovarala nasim potrebama. Nasim. Ocevim i mojim. E pa... sipak. Osim sto je polovina njih bila napisana za ocito blago retardirane patke, onaj drugi dio je bio napisan tako da bi prepao i najhrabriju visestruku rodilju, a objasnjavao je stvari spretnoscu uputa za programiranje mikrovalne prevodjenih s kineskog nekim online programom, nijedna od tih knjiga nije nekako ukljucivala i oca u bilo kakvoj pristojnoj mjeri osim sto bi mu se obracala patronizirajucim glasom i objasnjavala mu kako sad treba pomagati maloj zenici u svemu sto ona treba i ne se uzrujavati ako ona plane na njega jer hej, sve je to samo dio cuda zaceca. Da, svakako. Tek je jedna knjiga stidljivo virila s police, debljine kojih 2 cm, i kao da joj je jako neugodno izjavila da je ona knjiga za trudnocu za oceve. Khm, pa ovaj jelte, da se kaze da postoji. Ipak, od knjige za oboje nista. Pa sam odustala. A tako nekako je i s ostatkom svijeta. Nije bash da se oceve previse dozivljava. Ako su tamo- onda su previdjeni i posluga, ako nisu tamo, onda ih se javno kamenuje jer ostavljaju trudnu zenu (sto ih iskreno bash i ne mogu uvijek kriviti. Mene je strah trudnica. Totalno lude zene pustene s lanca- i pa sta, urlajte sad na mene do mile volje kako sam grozna i ne shvacam da se one NE MOGU kontrolirati da su to HORMONI. Zaboravljate da sam i ja jedna od njih i da znam jaaaako dobro kako hormoni mogu utjecati na covjeka. Ili zenu. I kako je lako rasplakati se bez razloga, i biti bijesan na cijeli svijet samo zato sto eto nema ovog trena nesto sto bas hoces. Na svu srecu imam i dovoljno prijatelja i gamera koji mi svako toliko kazu - daj oladi, i onda meni bude jako neugodno jer znam da su u pravu i da mi se... omaklo). A sto se kaze o majkama koje su rodile pa zbrisale, i ostavile dijete ocevima? Hmm? koliko se o njima prica? Ili predale dijete odmah na baka-servis? A takvih ima jako jako puno. Naravno da se njih ne krivi za to sve. Na kraju krajeva, one-su-premlade ili one-idu-za-karijerom. Ili su jednostavno kukavice. Priznajem, ima ih puno manje nego oceva koji su otperjali. Ali uvijek je lako gledati samo jednu stranu stvari. |
20.06.2008., petak
Dama od celavog trbuha...
|
... opet napada. Nadala sam se da ce Njenoj Osamucenosti promaknuti da sam posadila novu biljku dok je ona pokusavala fokusirati zrno prasine, jos pod narkozom od nedavnog odstranjivanja dijelova fizionomije ( mislim da je 10 macica sasvim dovoljno da eksponencijalno prenese njeno zlo u svijet), i tako sam od Hybris uzela ubermegasuperljutu africku papricicu.   (Izlozak br 1) No naravno moje veselje je trajalo citav jedan dan, koliko i osamucenost Dame od celavog trbuha. Cim je prestala padati na himbeno ravnim povrsinama i zahtijevati kucnu temperaturu od 30 stupnjeva, ispruzila je svoje manikirane sape (jer inace ostajemo bez tetrapaka mlijeka, osjetljivijih komada koze i komada namjestaja), te krenula malo bolje upoznati tu novu pridoslicu u kuci...   (izlozak br 2) Biljka je 2 dana kasnije tragicno preminula, podlegavsi zadobivenim ranama. Naravno da sam ja tek nakon sto je bilo prekasno za biljku saznala da malo etericnog ulja na rubu tegle (po mogucnosti narancinog) odbija osjetljivi nos macaka , i njena macja trava (zacudjujuce nalik vlascu, iako nesto otpornija i cvrsceg izgleda, sto je i macka naucila brzo razlikovati) odlucila pokazati se u punom sjaju i raskosi. Jos jedino treba vidjeti sto ce biti sa kamilicom, koja se pravi... kamilica i fina dama, makar su sve tri tegle zajedno bile u improviziranim plastenicima pod grijacom lampom (da ne bih slucajno jadno malo sjemenje ostavila vani na tako hladnom vremenu kakvo je donedavna bilo). Gamer je samo tuzno vrtio glavom i zakljucio da podrzava moj novi hobi, ali da povlaci liniju kod razgovora s njima, pa makar to bilo i urlanje da cu ih baciti sve van ako ne narastu do neke pristojne velicine (pristojna velicina je bilo sto sto macka ne moze unistiti u tri zalogaja, koliko mi obicno treba da je zaustavim). Jedino me trava vrlo veselo slusa. Prokleti korov. I nije mi dao ni da im pustam trash metal sa nasih kucnih divovskih zvucnika. Iako je to sasvim fino radilo na grasku u mythbustersima. No sto je tu je. primilo se sve, osim paprike. Sto ocekivati od macke koja me napada kad jedem ljute kobasice.... Barem joj se mogu smijati zbog obrijanog trbuha. Iako ni to nece vratiti moju biljcicu. |
11.06.2008., srijeda
Vrtlarski pokusaji
|
Eto, kako danas nisam imala sto puno raditi (tj barem jos ne), odskakutala sam po sjeme (macja trava, kamilica i vlasac), posude za cvijece (aka tegle aka saksije), zemlju i granule, bez kojih navodno ne mogu imati zemlju u posudi bez probusenih rupa. barem ako je vjerovati teti u Zitnjakovoj trgovini. Ajde dobro. I tako sam ja hrabro dohvatila svoje rukavice, i uz svesrdnu pomoc macke posadila svoje prve tri biljcice (ili vrste biljaka, buduci da ce ipak toga narasti vise, barem tako racunam)   macka pomaze Sad cemo vidjeti sto ce od toga biti i koliko su moji palcevi uistinu zeleni   macka i tegle |
10.06.2008., utorak
Balkonski vrtovi
|
Hmh, no eto, ispalo je na kraju izmedju ostalog da mi je francuska manikura jako dobro ispala, i da nemam nikakvih problema sa odrzavanjem iste, reklo bi se... A sad na druge teme. Dolazi ljeto a ljeto me uvijek inspirira na neke nove i zanimljive ideje, pa sam ovaj put dosla na briljantnu ideju da zelim vrt na balkonu. Jest da cu uskoro ostati bez 2/3 istog, jer treba dodati jos jednu sobu, buduci da se toliko toga mijenja odjednom, ali trecina ce mi ostati, sto je jos uvijek preko 3 kvadratna metra, i to mi je i vise nego dosta rekla bih za neki mali zelenopalcani izlet. Moja je majka u tome uvijek bila i vise nego sposobna, dok sam ja... pa, kombinacija macke i moje povremene zaboravnosti nikad nije davala neke narocito dobre rezultate. Macka bi uvijek zakljucila da je moja posuda sa posijanim zacinima savrsen wc, ili snack bar, ovisi o velicini naraslih biljaka, a sjetit se zaliti nesto jednom tjedno i nije neka najbolja taktika za bujno zelenilo. No, ljeto je opet tu, a s njim i moj poriv za uzgajanjem neceg zelenog i po mogucnosti jestivog na balkonu. Iznijela sam svoj genijalni plan Gameru, na sto je on samo zakljucio- samo daj, ali to ide iz tvog buzdeta... sto je otprilike znak da vjeruje u uspjeh mog pothvata koliko i prodavanje snijega eskimima. S druge strane, buduci da lagano danas sastavljam i popis namirnica koje trebamo za cijeli tjedan, (vidi se da sam se bacila u ulogu kucanice), dosla sam na ideju da jednako tako sastavim i meni s ruckovima. Postalo mi je dosta otvarati frizider svaki dan i s telastim izrazom lica razmisljati- a sto da danas kuhaaaaaam? Predloziti gameru takav pomak u kucanstvu pokazao se tezim no sto se isprva cinilo, dok nisam dosla na dobru ideju jendostavno mu pokazati slike onog sto namjeravam skuhati, i potvrditi to s njim. Heh, vizualni tipovi. To treba zapamtiti. U slijedecoj epizodi Sedamposto saznajte kako napreduje moj balkonski vrt, je li tjedni plan zdravije i lakse prehrane uspio i koliko je stete macka uspjela napraviti na mom novom vrtlarskom projektu! |
27.05.2008., utorak
|
Pričam danas s Tiamat, i u tom trenu mi sine da znam zašto provodim više od pola mog dana samo spavajući. Prije koja tri mjeseca sam se odrekla svih mogućih stimulansa koje sam koristila kao pogonsko gorivo- cigarete, kava, alkohol, neke ne tako uvijek legalne supstance i tone i tone šećera. Nije ni čudo da polovinu vremena ne znam ni kako se zovem. No, nakon trećeg kolapsa sistema (ili bar mislim da je treći, nisam nešto pretjerano brojala iskreno), i još nekih životno-mijenjajućih sitnica, zapalila sam zadnju cigaretu, popila zadnju šalicu kave, i zadnji put uzela u ruku išta što bi imalo više alkohola od dječjeg sirupa za kašalj (ako i to). Makar, sumnjam da bih sve to i povezala tako očito međusobno da nisam počela čitati Transmetropolitan i prisjećati se koliko mi je nekad bilo zabavno. Pa, barem dio vremena. Čak i to čovjeku dosadi, a ako nisi lik iz stripa, puno prije nego što se čini. Nije nešto naročito cool kad ne možeš ustati bez kave s 4 šećera i cigarete, i kad se ujutro na telefon javljaš kašljem. Ili kad shvatiš da se treseš zato što nisi jeo ništa već dva dana, ali zato imaš u sebi nekoliko litara kave. I onda ti tijelo napravi system shutdown i obična prehlada se pretvori u nešto malo gadnije, pa još neugodnije, i onda ne možeš iz kreveta tjedan dana, a slijedećih mjesec vučeš sa sobom rolu wc papira jer je jeftinije nego stalno kupovati papirnate maramice. Nego, koristi li još itko pamučne? Ne sjećam se kad sam ih zadnji put vidjela u rukama nikog mlađeg od kamenog doba. Myeah, no da budemo iskreni, nedostaju mi ti dani. Jest da ih se ne sjećam svih uvijek najbolje, previše posla, premalo sna i previše izlazaka, ali ne želim ih nešto posebno nazad. Ne spavaju mačke tako puno bez razloga. |
16.05.2008., petak
Dupli post...
|
... zato jer mi je eto sad došla inspiracija, recimo. Ili sam samo lijena dalje turpijati nokte na neku pristojnu duljinu. I kad sam već krenula, da nastavim o noktima. Moji su gotovo uvijek bili dulji, i lakirani u jednu od tri boje koje volim- crna, crvena ili (moj prvi lak ikad kupljen), sedef-bijela. No, budući da mi je u zadnje vrijeme poprilicno dosadilo to (a kome i ne bi nakon dobrih 10 godina jednih te istih kombinacija. Postoji samo toliko paučića i vitica koje možete nacrtati na noktima), I nakon što me prošlo i ljepljenje kamenčića i cvjetića po najčešće crnom laku, u naletu hormonalnog izljeva kupih set za francusku manikuru. Hybris je na moju izjavu o tome na googlechatu rekla samo- aaa doooobro (prisjećajući se šoka kog smo obje doživjele pri pogledu na francusku mainikuru na stopalima, i općenito na većinu trendova u manikuri), a ja sam se bacila na igranje s novim bedastoćama. Prvi mačići su bili i više nego za baciti u vodu. Ne samo da sam krivo shvatila upute (ili su one krivo napisane? ) pa sam odmah stavila onaj ružičasto-bež lak i nakon što sam ocijenila da je ajde valjda dosta suh (što nije bio) na njega stavila šablone, i preko njih bijeli sloj koji naaaravno nisam pustila da se dosta osuši pa se razmrljao, kad sam išla skidati šablone odnijela sam i sav lak koji je bio ispod i...mda....poslijepodne puno frustracije. Ovaj put sam odlučila biti mudrija i pitati sveznajući google kako se to radi. I vidi čuda, imao je pomalo drugačiju priču za ispričati. Vidjet ću hoće li biti u pravu. Ako ne, vraćam se crno-bijelom plus crvenom (na naslovnici ;) ) A idući put kad ću se osjetiti tako pustolovnom, uzet ću set umjetnih pa se iživljavati na njima japanese style :D A druga priča se tiče veselja koje je naša lokalna pizzeria. Ok, priznajem da sam malo... osjetljiva što se tiče hrane, i da mi u zadnje vrijeme hormoni baš i nisu pod najboljom kontrolom, ali nekako su prevršili svaku mjeru. Da ih sad baš ne prozivam po imenu, reći ću samo da se nalazi jako blizu fakulteta čiji polaznici slove za vječne djevce i da im ime počinje na S. Tko zna, znat će. Gamer i ja od njih dosta često naručujemo, i ja bih tu i tamo naručila lasagne koje su postajale progresivno sve lošije, dok u jednom trenu nisu postale (odozdo prema gore) pet slojeva bešamela i tijesta, sloj nabacanog mesa i debeli sloj premasnog sira. Ili ukratko- splačina. Odlučili smo ne naručivati više od njih, jer, ne samo da se to nije dogodilo jednom, nego smo oboje to doživjeli kao bezobrazluk. No što ćeš. Ne bih se ni sjetila incidenta niti imala potrebu ovdje rantati, da mi se opet nisu upleli u život i njegov mir (osim letcima koje redovito bacam iz sandučića), prije jedno tjedan dana kad sam, ništa ne sluteći, sišla u lokalnu trgovinu po kruh-salamu-jogurt za doručak. I dok sam čekala da yuppie ispred mene uzme svoj gablec, ispred mene se na blagajni progurao mrtvo hladno neki sredovjecni tip u traperu sa svojom pivom. Eh sad, nema veze što u redu čekaju i drugi ljudi, nema veze što u redu čeka i trudnica, on, naravno, mora dobiti svoju pivu. U 9 ujutro. I naravno da je potpuno gluh na moje nimalo tiho- GOSPODINE! OPROSTITE! Blagajnica mu je pomalo zbunjeno rekla da neka samo ostavi novac jer će mu to kasnije naplatiti i pustila ga. Dvije minute kasnije, nakon što sam ja platila svoj kruh-salama-jogurt combo, on se vraća nazad, odlaže praznu bocu na blagaju, i sjeda na moped i nabija kacigu. Taman u oblaku dima vidim dostavnu kutiju sa logom već ionako mrske mi pizzerie. No eto, bezobrazluk im je očito politika kuće. I što sam na kraju napravila? Eh, voljela bih vam reći da sam se pod okriljem noći odšuljala i bacila im ciglu u prozor, razrezala im gume na mopedu ili nešto tako delikventno, no nažalost sam predobro odgojena za to. Poslala sam im pristojan mail. I cendram ovdje online. Jeeej.... Odoh dalje igrati se s noktima i gledati horrorce. |
28.04.2008., ponedjeljak
Očajne kućanice, broj dva.
|
I tako se jučer našlo Hybris stvorenje da mi skrene pažnju na stvari koje sam očigledno zaboravila u prijašnjem piskaranju. I je, u pravu je Hybris i to u dosta stvari. No da sam išla pisati o svakom aspektu mama koje rade i onih koje ostaju kod kuće, ne bih stala pisati tri dana. Pa sam na kraju samo pisala o djeliću sveobuhvatne teme. E sad, ne znam za vas, ali meni je vrtić bio pakao. Ne da se nisam uspjela socijalizirati nego sam svaki dan počinjala s nekoliko sati plača. Pa bih zaspala, valjda od umora, pa bih odbijala ručati, pa bih sjedila i čekala da dođu po mene. Ili je tu problem bio samo u meni, potpuno asocijalnoj? Ali Hybris je dotakla još jedan dio koji meni iskreno nije ni najmanje pao na pamet- mame koje se potpuno i jedino posvete djeci. Nekako mi je ta ideja prozujala kraj glave neprimjetno. Možda jer ja drugačije razmišljam, možda jer sam se počela baviti pitanjem radnih majki i kućanica s gledišta kućanice koja ipak radi, samo što svoj posao radi od kuće, pa mi nekako nije u tu cijelu jednadžbu ulazila ideja da bi netko čitav dan ne radio ništa nego samo petljao po djetetu i gnjavio jadno stvorenje dok ne poludi ili se ne pretvori u ...khm, da. Pitajte Hybris o njenoj rodbini s desetogodišnjim sinom koji sam ne prelazi ulicu. I pitajte moju dalju rodbinu zašto njihov 16-godišnji sin teži više nego Gamer koji je visok gotovo dva metra i vrlo rado provjerava dno lonca mojih ručkova. I krade moju linoladu. Možda će vam reći da je bio sladak (16-godišnjak, ne Gamer) dok je kao beba izgledao kao Michelin-ov čovječuljak. E pa nekako mislim da nije. Ustvari čak znam da nije. A ni kasnije, kad mi je tutnjao po stanu i puhao svjećice na mojoj rođendanskoj torti i lupao vratima. Neodgojeno debelo derište. Ali sve je to tu negdje, pretjerivanje s djecom. Moja ideja stay at home mame se više svodila na majku koja je kod kuće ali koja od kuće radi neki posao, ili ima još neke dodatne hobije koji je spriječavaju da se pretvori u nešto što bi spadalo u dobar psihološki horor. Čak ni Calvinova mama ne treperi stalno samo oko Calvina već ima (barem koliko se to da zaključiti iz stripova), neke svoje hobije i poslove. Ali još uvijek smatram da nije tako loše kad majka ili otac rade od kuće, ne nužno kad dijete već postane dovoljno veliko da se samo brine za sebe par sati (iako je mene odgajala baka koja je bila kod kuće po cijele dane, i da nije bilo nje ne bih znala ni kuhati ni peći kolače, a ni organizirati si kuhinju ili vrijeme tako dobro) , ali u neko prvo vrijeme, kad djetetu još treba podrška i ruka vodilja. Ili samo netko da mu vikne- ako još jednom zalupiš tim vratima skinut ću ih! i onda to napravi. A o ženama koje idu na fakultet da traže muža neću pričati. Barem ne danas. Ionako mi je Gamer već zaljepio figurativnu naljepnicu na čelo na kojoj piše "slaba kontrola nagona". Ali to dođe svaki put kad mi se majka pojavi u gradu. No i o tom... potom. |
